Plesati na kiši

Kako izgleda život u ljubavi sa Kronovom bolešću?

Dijeta, kortikosteroidi, imunosupresivi. Jesu li to samo prohujale godine u hladnom krevetu i beskonačni trenutci agonije, ništavila i beline među beživotnim zidovima zagušljive bolničke sobe? Pronizon za pronizonom, bočice infuzije koje se neprestano smenjuju, ruke pune modrica od tupih igala kojima je snadbeven Kliničko bolnički centar kao i većina državnih bolnica Srbije. Ukus bljutave, hladne hrane i grčevi u stomaku koji nikako da prođu. Dan za danom a svaki je isti, osim kada se pripremate za snimanje pa vam tada neslani pire ili ona dva providna parčeta šunke deluju kao gozba. Da li se možda iza tog bledog kolaža krije ostvarenje snova i bezbrižnog i srećnog života?

Neodoljivo šarmantni učitej-mučitelj Morbus Kron pojavio se davne 2004. godine. Sa njim sam se prvi put susrela sa nepunih četrnaest godina na Institutu za majku i dete u Beogradu. Na hodniku sam načula reči koje je glavna sestra gastro odeljenja uputila mojoj mami: ,,Morate joj ići uz dlaku. Od Кrona najčešće boluju visoko inteligentni ljudi, uglavnom studenti medicine i elektrotehnike. I zapamtite bez mleka i mlečnih proizvoda."
Nisam baš najbolje razumela glavnu sestru, samo sam htela što pre da odem odatle i saznam kako da položim prijemni ispit za srednju školu koji je prošao dok sam ležala u bolnici a za koji sam se toliko spremala. Tada i tokom predstojećih godina, nisam imala pojma o čemu se radi, samo sam primetila da sam naglo dodala na kilaži, da mi se telo u potpunosti izobličilo i sve više poprimalo oblik statue Vilendorfske Venere. Sve dok 2007. godine nisu krenuli oni mukotrpni bolovi, izostanci iz škole, neprestana mučnina u stomaku i izostanci iz života bezbrižnih tinejdžerskih dana.

Znam, plašiš se, stidiš se sebe, plašiš se života, u neprestanoj si strepnji sledi li posle ovog mirnog perioda još jedan agresivan napad razarajućih bolova. Stidiš se tog problema koji te muči, ćutiš, ne želiš da pričaš a veoma često i ne znaš šta da kažeš. A i šta reći kad ni sam ne znaš šta ti se događa. Zbog toga se povlačiš, postaješ nervozan, depresivan, beznadežan, proklinješ dan kada si došao na ovaj svet jer nigde ne nazireš ni najmanji tračak svetlosti. Drugovi, profesori a ponekad i oni najbliži misle da foliraš. O simpatiji ili ljubavi i ne razmišljaš, jer ko će pogledati tebe takvog. Pogledaj ovo bledilo, ove podočnjake! Već si previše omršavila ne možeš ni grudnjak da nađeš. Uostalom, jedva čekaš da se dokopaš kreveta, prigrljenih kolena sklupčaš pod ćebetom i zatvoriš oči. A onda zamišljaš da je sve samo ružan san, da se ovo ne dešava tebi i nekako zaspiš.

Da, živeti sa ovim nimalo prijatnim životnim saputnikom može biti pravi pakao. Nisam ni sanjala da će me nakon baznadežnog mraka dočekati...


Comments

Popular posts from this blog

Rubikova kocka

Početak putovanja. Polazna stanica, Institut za majku i dete